Svi zvukovi i mirisi svetog mjeseca Ramazana

U Bosni i Hercegovini se kroz historiju na različite načine oglašavao početak i prestanak ramazanskog, muslimanskog posta. Oglašavanje je podrazumijevalo ne samo informiranje građana o vremenu posta, već i o svim drugim ramazanskim ritualima. Ramazan je za muslimane mnogo više od zabrane konzumiranja hrane u periodu od zore do zalaska sunca; to je mjesec u kojem se važnost pridaje čistoći tijela, misli i njegovanju lijepih međuljudskih odnosa. Ovako je to nekada izgledalo… U svakom dijelu grada bio je zadužen po jedan čovjek za pozivanje na obrok i prekid posta – iftar ili za buđenje stanovništa na rani obrok za početak posta – sehur, koji se zvao munadija. Najduže se zadržala tradicija pucanja topa s gradskih zidina, a prvi pisani trag o ovom ramazanskom običaju je u svom Ljetopisu 1799/1800. godine zabilježio Mula Mustafa Bašeskija. Top se, ovisno o sredini, oglašavao u nekoliko navrata kako bi se signalizirao početak i kraj posta. Vjernici, nakon što čuju zvuk, mogu pristupiti obroku koji se zove iftar. U pojedinim mahalama su za buđenje bili zaduženi i posebni orkestri – bubnjari su obilazili svaku mahalu i udaranjem u bubanj, svirajući u zurne (zurle) – svirale od šimširova drveta s piskom od kokošijeg pera i pjesmama budili domaćice kako bi na vrijeme pripremile jelo za početak posta (sehur). Poslije zvuka topa, počinje uživanje u mirisima hrane i na stolove se serviraju ramazanski somuni, bamija, kadaif, hošaf ili kompot, sutlija ili puding od riže… Do danas je sačuvan običaj zajedničkog, velikog iftara, dok se posebna pažnja pridavala iftaru za bolesne i siromašne. Poslije iftara slijedi molitva (teravija) i sijelo koje se nerijetko nastavljalo duboko u noć, sve dok zvuk topa ne najavi novi ramazanski dan.