Misticizam na izvoru rijeke

Iz pećine ispod stijene visoke 200 metara se u Blagaju, mjestu sa talozima različite historije, ističe modro-zelena Buna. Uz stijenu, rijeku i brdo blagajsko se razvila tekija – bogomolja u kojoj se okupljaju i vrše vjerske obrede derviši. U Bosni i Hercegovini je bilo više tarikata i oni su se raširili po čitavoj njenoj teritoriji, tako da nije bilo nijednog većeg mjesta da nije imalo makar jednu tekiju. Kompleks Blagajske tekije izgrađen je, pretpostavlja se, odmah po uspostavljanju osmanske vlasti u Hercegovini, a najkasnije oko 1520. godine. Prvi put se tekija spominje u Putopisu Evlije Čelebije, koji je kroz ovo mjesto proputovao 1664. godine. Čelebija navodi da je mostarski muftija podigao uz litice izvora Bune jednu tekiju u kojoj derviši vode prijateljske i naučne diskusije. Glavna prostorija tekije naziva se semahana i to je velika, ćilimima prekrivena prostorija, u kojoj derviši obavljaju molitve i zikr. Tu se nalazi i mihrab. U tekijama se obično nalazi stan za šejha. Blagajska tekija ima musafirhanu, turbeta, mlinove… Upravo su mlinovi igrali značajnu ulogu u početku urbanizacije Blagaja. Oni su se koristili za potrebe stanovništva, dok je musafirhana, soba za goste i putnike, pomagala da tekija bude značajna u svakodnevnom životu naselja. Različite prostorije i elementi ove tekije pod utjecajem su baroka, a čine skladnu strukturu sa okolnom prirodom. Čak je i stijena iznad tekijskih građevina dio sakralne cjeline. Prema predanju, na višim dijelovima stijene obitavali su orlovi, koji su nestali nakon trovanja izazvanog ljudskim djelovanjem u prvoj polovini 20. stoljeća. Na nižim dijelovima stijene su, kaže predaja, boravili golubovi i sitnije ptice, dok su tekijski kompleks koristili lokalni stanovnici, ali i putnici iz raznih krajeva svijeta. I tako je Blagajska tekija slika univerzuma u malom, u kojem se sjedinjavaju ljudi, životinje i priroda.

Saznaj više

Za nastanak tekije u Blagaju se vezuju dvije legende. Prva kaže da je u pećini vrela Bune u stara vremena boravio jedan strahoviti zmaj, kome je narod svake godine morao izručiti kao dar jednu mladu djevojku za žrtvu. Red je došao i na lijepu Milicu, kćer hercega Stjepana. Baš kad je Milica bila izložena nemilosti zmaja, u Blagaj je iz Sirije došao pobožni derviš Salih. On se zaljubio u Milicu, a ljubav mu je dala nadljudsku snagu da savlada zmaja. Iz zahvalnosti je herceg Stjepan dao hrabrom dervišu svoju kćer za ženu i sagradio mu tekiju na mjestu gdje je zmaja pobijedio. Prema drugoj legendi, jednom je pred mrak projahao kroz blagajsku čaršiju starac sa bijelom bradom, na bijelom konju, u zelenoj odori. Otišao je prema vrelu. Ljudi su obavili večernju molitvu, a starac se nije vraćao. Buna je nadošla tako da nije mogao preći vodu. Tražili su ga, ali uzalud. Onda zaključiše da je „dobri“ (svetac) misteriozno iščezao. Na vrelu Bune mu sagradiše turbe i tekiju.

Izvori i literatura

Mujezinović, Nermina. Blagaj kod Mostara. Hercegovina, br. 11-12, 2000.

Ćehajić, Džemal. 1986. Derviški redovi u jugoslovenskim zemljama sa posebnim osvrtom na Bosnu i Hercegovinu. Orijentalni institut u Sarajevu. Sarajevo.

Kreševljaković, Hamdija, Hamdija Kapidžić. Stari hercegovački gradovi. Naše starine 2, 1954.