Pronalazak ljubavne sreće

Vjerovatno ste čuli od starijih kako nevjenčanim mladićima i djevojkama žele da „pronađu svoju sreću“. Brak se u Bosni i Hercegovini u svim religijskim zajednicama smatrao srećom i svetinjom. U islamu se brak zove nikah i podrazumijeva niz vjerskih i svjetovnih običaja. Nekada je bio običaj da mladi pokažu da su spremni za ženidbu: momci su obično trebali okalemiti određeni broj voćki, dok su djevojke pažljivo pripremale svoje djevojačko ruho. Ruho je pokretni miraz, ono što mlada donese od roditelja u novu kuću. Bošča je komad platna (obično veza, pamuka ili svile) izrađenog kao četverokut, čiji se svaki ugao presavija u obliku koverte. Ovo je bio omot za ostale vezene predmete koje djevojka poklanja mladoženji i njegovoj familiji, a takav dar zvao se boščaluk. U boščaluk su se stavljale tkane košulje, veš, peškiri, a ponekad i Kur’an. Mlada se obično dovodila u kuću mladoženje uoči ponedjeljka, a pilav (dan svadbe) se obavljao u petak – od dovođenja mlade do pilava je trajalo takozvano šerbe ili veselje. Narodni običaj tipičan za Bosnu i Hercegovinu je da se mladoj, pri dolasku u mladoženjinu kuću, na ulaznim vratima davao Kur’an pod desnu ruku da s njim prekorači prag nove kuće. Nakon govora o važnosti braka, imam bi se tri puta obratio mladencima s upitom da li žele stupiti u brak. Brak se zaključuje molitvama. Sve do dolaska mladoženje u mladinu sobu, bio je običaj da uz mladu bude „obikuša“- to je žena koja dolazi sa mladom da joj pomogne da se navikne na novu sredinu i da joj pravi društvo. Pri ulasku u sobu, mladoženja daruje obikušu, koja se s darovima i utiscima vraća u porodicu mladenke. Pošto roditelji mlade nisu prisustvovali vjenčanjima, obikušine informacije su za mladenkine roditelje bile prve informacije o vjenčanju. Danu svadbe su se najviše radovali mladići i djevojke jer im je omogućavao da se međusobno „zagledaju“ i pronađu put do svoje ljubavne sreće.