| Mapa BiH |
Sarajevo |
|---|---|
| Priče o Naslijeđu |
Običaji |
Da li ste nekada poželjeli da ste se na vrijeme oprostili od drage osobe koja je otišla na vječni počinak?
Koratar la mortaža, nešto poput generalne probe smrti
Da li ste nekada poželjeli da ste se na vrijeme oprostili od drage osobe koja je otišla na vječni počinak? Jedan stari sefardski običaj, koratar la mortaža, prakticiran u Sarajevu, upravo je to omogućavao. Bila je to svojevrsna generalna proba smrti ili njena pretpremijera.
Budući da je svako rođen da bi umro, vjernici Jevreji smrt prihvataju sa strpljenjem i kao najprirodniju stvar. Običaj je da se nakon smrti pokojnik oblači u bijelo, što je simbol nevinosti i duše bez grijeha. Nekada su osobe, kada bi ušle u starije godine, priređivale prave zabave, na kojima im se krojio bijeli pokrov u koji će se nakon smrti odjenuti. Na tu zabavu pozivali su se porodica i prijatelji, te posebna žena – ruheka, koja je krojila posmrtnu odjeću. Bilo je to pravo veselje sa bogatom zakuskom, koje je proticalo u plesu i pjesmi, na koje su se pozivale čak i sviračice. Stara osoba, organizator zabave, prostirala je bijelo platno od beza, oko kojeg je izvodila poseban ples. Potom bi legla na to platno, a ruheka bi krojila i rezala odjeću za njen vječni počinak. Želja je oduvijek bila jednostavna – laka smrt.
Ovaj običaj koratar la mortaža bio je prijevremeni ispraćaj starih na vječni počinak. Nakon njega, oni su dobijali poseban status, koji je podrazumijevao veće poštovanje, pažnju i ugađanje, jer se smatralo da im je smrt bliža od života. Priređivao se kao prilika za oprost, ali i da se kod svih prisutnih otkloni strah od smrti jer, po jevrejskom vjerovanju, vlastita smrt nije najgora stvar koja vas može zadesiti.
Saznaj više
Micva je biti uz umirućeg i ne ostaviti ga samog u trenutku smrti. U takvim okolnostima zabranjeno je plakanje i bilo kakvo drugo izražavanje žalosti. Poluglasno se čitaju psalmi i svi prisutni nastoje taj trenutak učiniti dostojanstvenim. Običaj je da umiruća osoba ispovijedi grijehe i izgovori molitvu Šema, a to umjesto nje mogu učiniti i prisutni. Nakon smrti, pokojniku se zatvaraju oči, a tijelo polaže na pod sa licem okrenutim prema izlazu. Pokojnik se oblači u bijelo i nastoji ukopati na dan smrti, osim na Šabat i prvi dan višednevnih praznika. Tijelo se ni u jednom trenutku ne ostavlja samo.
U kući pokojnika se prekrivaju sva ogledala i sve slike se okreću prema zidovima. Nekada je prakticiran i običaj bacanja vode iz posuđa u kući umrlog, kao i iz tri susjedne komšijske kuće sa lijeve i sa desne strane. Na sahrani se ožalošćenima razdirala odjeća, za roditelje na lijevoj strani iznad srca, a za ostale sa desne.
Nakon sahrane je počinjalo sedam dana žalosti – razdoblje sjedenja ili šiva, tokom kojih su ukućani bosi, sjede na podu ili niskim stolicama, ne odijevaju novu odjeću, ne briju se i ne šišaju, niti se u domu priprema hrana. Nakon šive, počinje šlošim, tj. trideset dana žalosti. Samo za roditeljima žalost traje godinu dana, kada njihova djeca svakodnevno ujutro i navečer izgovaraju . Uobičajeno je da se na godišnjice smrti roditelja daje posebna .
Izvori i literatura
Danon, Cadik. 1996. Zbirka pojmova iz Judazma. Beograd.
Gotovac, Vedrana. 1987. Sinagoge u Bosni i Hercegovini. Sarajevo.
Papo Bohoreta, Laura. 2005. Sefardska žena u Bosni. Sarajevo.
Pinto, Avram. 1987. Jevreji Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Sarajevo.
Samokovlija, Sonja. 2005. Običaji Jevreja. U: Običaji muslimana, pravoslavnih, rimokatolika i Jevreja. Sarajevo: Međureligijsko vijeće BiH.
Tauber, Eli. 2007. Ilustrovani leksikon judiazma – istorija, religija i običaji. Sarajevo.
Katalog izložbe: Izgubljeni sefardski svijet zapadnog Balkana. 2018.
Additional information