Iz života travničke sinagoge Il kal santo

Judaizam uči da se molitva Bogu može obavljati bilo gdje, u sobi ili na otvorenom. Međutim, iz potrebe za stvaranjem duhovnog središta oko kojeg će se okupljati, svaka, pa i ona najugroženija i najmanja jevrejska zajednica, nakon doseljavanja u neko mjesto ubrzo je gradila sinagogu. Gradnja sinagoge smatrana je „micvom“ – bogougodnim djelom i često je u bosanskohercegovačkim sredinama zahtijevala velika odricanja članova jevrejskih općina.

Takav slučaj bio je i sa sinagogom u Travniku – Il kal santo, poznatom i kao Kalkadoš, čija je gradnja završena 1768. godine. Prema predanju, sagradili su je sami članovi jevrejske općine. Poslije popodnevne molitve minha, svi muškarci stariji od 13 godina ostajali su na gradilištu i radili na izgradnji sinagoge sve do večernje molitve arvit. Pored toga što su na ovaj način ispunjavali micvu, njihov dobrovoljni rad bio je i svojevrsna štednja za ne baš bogatu jevrejsku populaciju u Travniku.

Od tada pa do Pesaha 1941. godine, u hramu su se redovno održavali obredi kojima je prisustvovao veliki broj vjernika. Uprkos svim razlikama, vjerskim obredima u ovoj sefardskoj sinagogi prisustvovali su i Aškenazi. Te razlike, pored ostalih, očitovale su se i u obredu za spomen duša, koji se naziva mazkir. Sefardi su ga obavljali svakog Šabata, a Aškenazi četiri puta godišnje, i to na posebne dane. Tim povodom, 1927. godine jedan od sefardskih vjernika sarkastično je zabilježio da je Travnik možda jedini grad pod nebom u kojem se aškenaški mazkir moli u prisustvu najvećeg dijela Sefarda, i to pod vođstvom sefardskog hazana, samo zbog nekolice Aškenaza.

Da su nekada i ne baš tako davno Jevreji živjeli u Travniku i uveliko doprinosili njegovom bogatom životu, svjedoči još samo travničko jevrejsko groblje, smješteno u jugozapadnom dijelu grada zvanom Bojna.