Besiman tov, banjalučki Sefardi!

I malu sobu tri sa tri vrlo je lako urediti u provizornu sinagogu. Bitno je da prostorija sadrži tri elementa, koji su prostorna i kultna žarišta svih sinagoga. To su aron hakodeš – sveti ormar, bima – povišeno mjesto sa kojeg se vodi vjerska služba i čita Tora i ner tamid – vječno svjetlo. Aron hakodeš može biti i udubljenje u zidu, u kojem se čuva ono najsvetije kod Jevreja, svici Tore. Aron hakodeš se kod Sefarda u Bosni i Hercegovini naziva i hehal i danas je smješten u konhe na istočnim zidovima sinagoga. Ner tamid je kandilo ili sijalica koja simbolizira vječno svjetlo i drži se stalno upaljena pred svetim ormarom. Bima se postavlja u središnjem dijelu sinagoge. Kako su sinagoge nekada imale višestruku namjenu, sav mobilijar je morao biti pokretan i prenosiv, pa tako i sveti ormar.

Nekada se sveti ormar kod Sefarda smještao na južni zid sinagoge, kao što je slučaj u Starom hramu u Sarajevu s početka 20. stoljeća. Njegova pozicija i orijentacija dugo vremena bila je jedna od razlika između Aškenaza i Sefarda, jer se kod Aškenaza nalazio na istočnom zidu.

Iako pravila za smještaj osnovna tri elementa sinagoge izgledaju prilično jasna i jednostavna, nekada su i takva znala zadavati nedoumice i probleme. Kako pričaju stari Banjalučani, upravo u pozicioniranju aron hakodeša nastao je veliki problem prilikom izgradnje sefardskog hrama u centru Banja Luke 80-tih godina 19. stoljeća. Tokom izgradnje hrama ustanovljeno je da je tehnički nemoguće da se objekat dovrši, osim da se sveti ormar postavi na istočni zid, kao kod Aškenaza. To je za sefardsku zajednicu tada bilo gotovo neprihvatljivo. Tim povodom, obratili su sarajevskom rabinatu i sarajevskom hahambaši rav Avramu Abinunu za mišljenje, koji im je odgovorio sa “Besiman tov!“ – “Sretno“. Taj presedan u tradiciji i običajima banjalučkih Sefarda danas je ustaljena praksa svih Jevreja.