Tetoviranje katolika u BiH, poznato i kao sicanje

Tetoviranje na teritoriji Bosne i Hercegovine ima izuzetno dugu tradiciju. Dolaskom Osmanlija ovaj običaj se sreće kod katolika, uglavnom u srednjoj Bosni, i ima religijsku funkciju. Razlozi za to su podsjećanje na vjeru iz koje potječu i održavanje vjerskog identiteta. Tetovirale su se šake, čelo, podlaktica, dio tijela između članaka prstiju i članci prstiju, korijen nosa, zapešće, prsa pa čak i nadlaktica. Tetovirana su muška i ženska djeca od treće do osamnaeste godine, i to na blagdane Svetog Josipa, Blagovijest, Veliki petak i u Korizmeno vrijeme. Sam događaj oslikavanja tijela za jednu porodicu predstavljao je svečanost. Izvršiteljice (tattoo majstorice) obično su bile starije, iskusnije i tehnički umješnije žene, koje su poznavale geometrijske poteze tetovažnih motiva. Najčešći ukras bio je križ i njegove raznovrsne stilizacije. Prije nego što bi se načinila smjesa za punktiranje, odnosno bojenje kože, nacrtala bi se skica. Smjesa bi se potom nanosila brzim ubodima igle. Gradivni sastojak smjese činilo je crnilo priređeno od čađi luči. Koristio se i barut, ugljeni prah, smola bora koja bi se skupljala na plati, zatim voda, med ili majčino mlijeko. Ponegdje se osnovna sirovina stapala s rakijom ili stočnim mlijekom, petrolejem ili čak s mašću. Iako običaj lagano nestaje, i dalje se mogu sresti starije katolkinje koje imaju tetovirane križeve i njegove stilizacije na rukama i radosno svjedoče o ovom običaju.