Saputnici bosanske historije

Postoji jedna družba obučena u habit s kapucom (kapica, kabanica), koja se oko struka opasuje bijelim kordom (od engl. cord – konop) i koja živi asketskim načinom života, promovirajući Kristovu riječ, Radosnu vijest ili Evanđelje(grč. εὐαγγέλιον, dobra vijest, radosna vijest; εὐάγγελος, donositelj dobre vijesti, evan-divan, gelos-glas) najčešći je naziv za kršćansku poruku. Pojam »radosne, dobre vijesti« poziva se na starozavjetne proroke, koji su pozivali »glasonošu radosne vijesti« da javi Jerusalemu o oslobođenju naroda. . Riječ je o franjevcima ili Redu male braće. Krajem trinaestog stoljeća franjevci se pojavljuju na području srednjovjekovne Bosne. Njihovi samostani ubrzo postaju vjerski, kulturni i obrazovni centri. Jedan od najznačajnijih franjevačkih samostana je samostan sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci. Prvu zabilješku o njemu nalazimo 1385./90. godine. Ovaj samostan je više puta rušen i obnavljan, a 1833. godine nadgrađen je za još jedan trakt i u takvom stanju ostao je do 1889. godine. Bogat je kulturno-historijskim i umjetničkim sadržajima: brojni arhivski dokumenti, dragocjene stare knjige, zbirka slika, te kovački i tekstilni predmeti umjetničkog obrta, koji predstavljaju izuzetno važne izvore za proučavanje historije BiH. U njemu se čuvaju matične knjige od 1641. godine (najstarije u BiH), brojni rukopisi i hronike. Posjeduje i oko 3.500 isprava od 15. do 19. stoljeća.

Jedna od najznačajnijih uloga samostana u društvu je bila i obrazovanje. Sredinom 19. stoljeća u svoj pastoralni rad franjevci uključuju i prosvjetu. Prva školska zgrada izgrađena je 1857. godine, ali je sama škola utemeljena nekoliko godina ranije. Do početka 20. stoljeća u sutješkom samostanu postojao je odjel franjevačkih kandidata, u kojem je organiziran studij filozofije i bogoslovije.