Note u katoličkom svijetu

Muzika je često pokretač i izvor pozitivnih emocija. Upravo zbog toga, religije i religijski običaji računaju na ovaj zajednički i univerzalni jezik ljudske komunikacije – muziku. Pravi začetnik crkvene muzike je Grgur Veliki (540. – 604.), pa se zbog toga ona, odnosno liturgijsko crkveno pjevanje, naziva gregorijansko ili koralno pjevanje. On je liturgijsko pjevanje zapisivao u tadašnje note, koje su prethodnice današnjem notnom zapisivanju. Zbog toga se Grgur smatra i začetnikom notnog zapisivanja pjevanja i muzike u Evropi i svijetu. Pjevanje i muzika su veoma dugo bile temeljne sastavnice vjerskih obreda gotovo svih religija. Prve kompozicije su se prenosile usmeno, pjevanjem. Bosanskohercegovački franjevci, školovani uglavnom u Italiji, njegovali su u svojim samostanima u Kraljevoj Sutjesci, Kreševu, Fojnici i Sarajevu crkvenu muziku. Tako je Franjo Bosanac, rodom iz Srebrenika, koji je djelovao u Italiji u prvoj polovini šesnaestog stoljeća, ostavio iza sebe više djela komponiranih za lutnju. U 17. stoljeću spominje se Mato Banjalučanin, koji je djelovao kao učitelj orguljanja po samostanima u Bosni. U biblioteci franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci nalazio se njegov rukopisni priručnik za poduku u pjevanju i orguljanju na talijanskom jeziku, koji je godinama korišten. U 18. stoljeću djeluje Vice Vicić, rodom iz Fojnice, koji je prvi u Bosni uveo pjevanje na narodnom jeziku tokom mise. U samostanu u Fojnici 1785. godine napisao je Veliki Kantual, zbornik crkvenih pjesama, među kojima se ističe pjesma o svetom Iliji, zaštitniku Bosne.